martacipric2003-heoux

MAŠTA RADI SVAŠTA

Kao maloj uvijek su mi govorili kako imam smisla za pisanje. I danas, iako većinom samo u krugu svojih najužih ljudi, sam poprilično teatralna, volim dramatično prepričati i one najobičnije priče- kako me ujutro probudio alarm ili koja se dogodovština dogodila u dućanu.

Pisanje je uvijek nekako dolazilo prirodno. Doduše, više one filmske priče s višestrukim zapletima i zamišljenim likovima i mjestima. Pripisujem to slikovnicama i pričama koje je poštar rado donosio na poklon i čitavoj kolekciji crtića koje su mi sestre kupovale svaki puta kada bi došle kući iz Zagreba. Znate, one na CD-ima, koji su se čuvali u slavnim albumima kako se slučajno ne bi izgrebali. Oni su, zajedno s daškom tatine genetike, zaslužni za oblikovanje bujne mašte koja mi je kroz cijelo školovanje donosila nagrade na literarnim natjecanjima, pohvalnice i priznanja.

2022. godine (znam, zvuči kao da govorim o nečemu što je bilo prošle godine… broji na prstima unatrag da dobiješ dojam koliko je davno bilo), upisala sam Filozofski fakultet u Osijeku, smjer Psihologija. I tu kreće moja priča. Vjerujem da ću o svom putu zašto baš Osijek, zašto psihologija, zašto mrzimo statistiku i o mnogim drugim pitanjima putem dosta pisati.

DOBRODOŠLA U SVIJET ODRASLIH

Znaš li onu pjesmu Taylor Swift- Nothing New? U njoj ide poznati citat: “Kako osoba može znati sve s osamnaest, ali ništa s dvadeset i dvije? ” Otprilike tako sam se osjećala na putu od upisa s faksa, preko prijediplomskog studija, do diplomskog. Od onog divljeg zanosa, one maštovite djevojke koja je imala svoj način s riječima i znala što može i želi, postepeno je ostajalo je manje i manje. Na prvim godinama psihologije došla je statistika, metodologija i grafovi interakcija, došlo je pisanje znanstvenih izvještaja. Zajedno s njima, došla je zabrana kreativnosti. Rečeno je kako u takvim tekstovima nema mjesta slobodnom izražavanju, stilski oblikovanim rečenicama i našem mišljenju jer “svega se toga već netko dosjetio ranije”. Moto svega: nemoj misliti da si poseban, ovo je kalup kojeg se trebaš držati.

Sve do diplomskog studija nisam se usudila ponovno pisati. Što ja imam za reći, a da je važno? Tko bi uopće čitao? Što ja znam o životu i pisanju? Međutim, kako u životu ništa nije slučajno, na diplomskom sam studiju dobila zadatak koji je testirao moju kreativnost. U sklopu kolegija Kreativne i ekspresivne metode i tehnike u psihosocijalnom radu, pisala sam jednu bajku za djecu. Usput sam se prisjetila kako se misli lako nižu u rečenice, a u glavi stvara cijeli novi svijet, prepušten isključivo meni na oblikovanje. I tako sam se nakon toga, na poticaj najbolje prijateljice i jednog meni dragog profesora, usudila ponovno igrati s riječima. Ovaj put u novom formatu, u području kojeg zaista volim i s temama koje su mi bliske i koje uživam istraživati.

Sve je krenulo, kako današnje moderne bajke i inače kreću, na Instagramu. Na vlastitom profilu nisam se usudila puno eksperimentirati. Ali profil za nokte (koji su moj dragi hobi sa strane) omogućio je dovoljno mentalne udaljenosti da se usudim započeti. Sebi za dušu započela sam serijal storyja “Psihologija ponedjeljkom”, gdje bi (gotovo) svaki tjedan ukratko obradila neku od tema iz psihologije koje su mi bile zanimljive. Teme su dolazile lako- stvari koje bih pročitala, o kojima bih čula na nastavi, koje sam vidjela na Tik-Toku, a koje bi mi posebno zapele za oko. Vrlo sam brzo zaključila kako nekoliko storyja nije dovoljno za ući u dubinu određenih tematika. Tako se krenula vrtjeti ideja o blogu. Ali kao što ste dosad uhvatili obrazac priče- ni za to inicijalno nisam imala hrabrosti.

ŽIVOT PIŠE PRIČE

Život pred tebe ponekad stavlja situacije za koje nisi siguran jesi li za njih spreman. Obično voli otprilike četiri takve situacije zaredati u isto vrijeme, taman da pomisliš “Dosta mi je, jel’ ne može malo nekome drugome?”. Kada prođu, shvatiš da, ne samo da si preživio, neko si iz svega toga izašao jači. Onda kada s odmakom pogledaš unatrag, shvatiš da je sve bilo točno onako kako je moralo biti i, nekim čudom, baš u pravo vrijeme. Tako je i pred mene život istovremeno stavio obiteljske, ljubavne, fakultetske i poslovne brige, da ne bi slučajno jedan dio života išao kako treba. I kako to obično biva u težim životnim trenucima- u potpunosti sam se izgubila. Kada više ne znaš tko si, okreni ploču i kreni ispočetka. Ja sam krenula pisati dnevnik. Nakon mjesec dana pomislila sam kako ionako nemam što za izgubiti pa sam se odvažila proširiti Psihologiju ponedjeljkom na blog. Pisanje je postalo moj način da se resetiram, vratim sebi, odrastem u nekim dijelovima svoje osobnosti za koje je život znao da sam spremna i prije mene same. Ne kažem ti ovime da kreneš voditi dnevnik ako i tebe život trenutno testira svim silama. Ali možda i nije ideja za baciti. Svidjelo se nama ili ne, život piše priče. Ne možemo uvijek mijenjati što nam servira, ali itekako možemo promijeniti svoj stav. Pa korak po korak s novim stavom u nove pobjede.